Saturday, September 7, 2013

Od ljudskih prava do humanitarne intervencije

Ostalo je samo nekoliko dana do vojne intervencije SAD, Francuske i Turske (а možda i još nekih) u građanski rat u Siriji. Ovo će svakako biti najvažnija tema u svetu, i retka prilika da je nešto što je najvažnija tema u ostatku sveta bude najvažnija tema i u Srbiji. Zbog sličnosti sa ratom koji se vodio oko Kosova 1999. godine, ali i zbog toga što će u narednim danima rasti broj ljudi koji misle da u Siriji niko nije umro nasilnom smrću pre septembra 2013, ovaj tekst se pojednostavljeno bavi vezom između ljudskih prava i humanitarne intervencije, i korak po korak objašnjava otkud nekome ideja da može da se meša u tuđe poslove.

Za početak, ljudska prava su urođena i univerzalna. Ovo je stvarno jednostavno – bez obzira na to gde ste u svetu rođeni, posedujete neka prava samim tim što ste ljudsko biće. Ipak, u dobrom delu istorije, uključujući tu i period posle nekakvog otkrića ljudskih prava krajem XVIII veka, ovo nije bilo baš najjasnije. Žene, crnci, robovi i mnogi drugi bili su uskraćeni za prava zato što nisu smatrani nosiocima onoga što čini suštinu ljudskog bića – razuma. Zbog ovoga je bilo najočiglednije da se npr. prava čoveka ne odnose i na prava žene. Čak su i neki od autora Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948) mislili da ljudska prava naprosto ne važe za stanovništvo u kolonijama. Mi danas znamo mnogo bolje i slažemo se da ljudska prava, uključujući i pravo na život i zabranu mučenja važe za Amerikance, isto kao što važe i za Srbe ili Sirijce.

Drugo, ljudska prava nisu samo otkrivena i proglašena nego su nekako i međunarodno zaštićena. Ako čitate Univerzalnu dekalaraciju o ljudskim pravima, videćete da su se njeni autori oslanjali isključivo na obrazovanje ljudi kao na sredstvo zaštite i unapređenja prava (preambula). Međutim, u decenijama koje su sledile, nastajali su brojni međunarodni ugovori čija su tema bila ljudska prava, a zatim i razna (ugovorna) tela koja su nadgledala sprovođenje tih ugovora u delo. Čuveni Evropski sud za ljudska prava je institucija predviđena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, a ta Konvencija je međunarodni ugovor. Iza ovih lako razumljivih stvari krije se prava revolucija u međunarodnom pravu. Ugovorom između država zaštićeni su pojedinci unutar pojedinačnih država. Kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi da je nekom građaninu Srbije uskraćeno neko ljudsko pravo, on utvrđuje da je država Srbija odgovorna pred sebi ravnima – drugim državama - za kršenje ljudskih prava nekog svog državljanina. Dakle, danas znamo da zbog kršenja ljudskih prava u svojoj državi na nekom nivou možete da polažete račune i pred drugim državama. Znamo da ljudska prava u jednoj državi nisu privatna stvar onih čija su ljudska prava prekršena i onih koji ljudska prava krše unutar te države.

Treće, oni koji se sumnjiče da su počinili jako ozbiljne zločine, npr. genocid, zločine protiv čovečnosti ili ratne zločine, su počeli da odgovaraju pred multinacionalnim, međunarodnim i drugim ne baš klasičnim sudovima. Ne odnosi se ovo samo na nacističke zločince iza kojih su ostale desetine i desetine miliona ubijenih, nestalih, ranjenih, nego i na naše lokalne zločince u Ruandi, Jugoslaviji, Kambodži itd. Dakle, danas znamo da zbog toga što sistematski ubijate ili mučite ljudska bića u svojoj balkanskoj državici možete da odgovarate i pred sudijama koji ne dolaze samo iz vaše balkanske državice, kao i da će malo ko u današnjem svetu reći da je ta vrsta gonjenja zločinaca pogrešna i nedopustiva.

Četvrto, u Povelji Ujedninjenih nacija stoji da je upotreba sile dopuštena u dve situacije: u samoodbrani (kolektivnoj i individualnoj) i kada Savet bezbednosti proceni da postoji narušavanje međunarodnog mira i bezbednosti. Dakle, danas znamo, a znali smo još od 1945. kada je Povelja napisana, da ne samo što postoji mogućnost da se neko umeša u vaš privatni međunarodni oružani sukob i pokuša da ga zaustavi, već da je to i predviđeno dokumentom na koji su pristale sve države sveta.

Peto, broj međunarodnih oružanih sukoba je u nekom trenutku u drugoj polovini XX veka počeo da opada, a učestali su nemeđunarodni sukobi – uglavnom građanski ratovi. Sa rastom broja takvih sukoba, sa unapređenjem i popularizacijom ljudskih prava, sa razvojem elektronskih medija, sa širenjem kontakata između ljudi iz različitih zemalja itd. postalo je prilično neprijatno posmatrati ubijanje koje se dešava unutar granica jedne države i odlučiti se za nemešanje samo zato što takav sukob nije ugrožavao međunarodni mir i bezbednost. Posle napada na Kurde u Iraku 1991, Savet bezbednosti je doneo odluku da se interveniše u Iraku, i iako su međunarodni mir i bezbednost pomenuti u toj rezoluciji, glavni razlog za intervenciju bila je zaštita ljudskih prava stanovništva Iraka (u ovom slučaju, pre svega Kurda). Savet bezbednosti je zatim 1992. godine doneo rezoluciju kojom je dozvoljena intervencija u Somaliji, isključivo sa ciljem smirivanja humanitarne katastrofe koja je u ovoj zemlji nastala posle raspada svih institucija i izbijanja sveopšteg građanskog rata. Dakle, danas znamo da čak i kad ne postoji pretnja međunarodnom miru i bezbednosti, i dalje postoji mogućnost da Savet bezbednosti odluči o intervenciji unutar jedne države.

Šesto, postoji mogućnost da vojna intervencija ne bude prethodno odobrena od Saveta bezbednosti a da ipak ne izazove raspad međunarodnog poretka, svetski rat ili bilo koji drugi apokaliptični scenario. To se desilo na Kosovu. Ono što je u Srbiji dobro poznato je da su zemlje članice NATO pokrenule intervenciju u SRJ uz nesaglasnost Rusije i samim tim bez prethodnog odobrenja Saveta bezbednosti. Ono što u Srbiji nije poznato, očigledno ili omiljeno je to da je intervencija u SRJ imala ogromnu podršku širom sveta, kako među vladama, tako i u javnosti. U protestima protiv bombardovanja Jugoslavije je retko isticano da vlasti SRJ imaju prava da rade šta hoće na Kosovu. Po završetku rata, rezultati tog rata su bili i te kako prihvaćeni u međunarodnoj zajednici, što se vidi i u Rezoluciji Saveta bezbednosti 1244 kao i u učešću brojnih država u Misiji Ujedinjenih nacija na Kosovu. Za razliku od ishoda mnogih drugih ratova i sukoba (Izrael i Palestina, Severni Kipar), skoro niko u međunarodnoj zajednici nikada nije pozvao na povratak u prethodno stanje u kome je Kosovo autonomna pokrajina  Srbije gde se nesmetano kreću policijske i vojne snage iz Beograda. Danas znamo (ili to bar znaju mnogi van Srbije) da čak i kad vojna intervencija unutar jedne zemlje ne dobije prethodnu autorizaciju Saveta bezbednosti, i dalje postoje šanse da se šira međunarodna zajednica, vlade raznih zemalja, ne pobune protiv intervencije, već da je možda i podrže i da njene rezultate pozdrave i svesrdno prihvate, kao što znamo i da postoje šanse da najšira svetska javnost tu intervenciju vidi kao moralno opravdanu.

Sedmo, posle intervencije u SRJ, Međunarodna komisija o intervenciji i državnom suverenitetu (ICISS) je 2001. objavila opsežni izveštaj pod imenom Responsibility to Protect u kome se navodi da ako država ne može da zaštiti svoje stanovništvo od genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovečnosti i etničkog čišćenja (tj. ako sama preduzima ovakve činove), u krajnjoj liniji druge države imaju pravo i dužnost da se i vojno umešaju. Godine 2005, delegacije 191 države sveta su prihvatile ove zaključke u okviru šireg World Summit Outcome dokumenta (tačke 138 i 139), a i Savet bezbednosti je 2006. jednoglasno usvojio rezoluciju kojom je prihvatio doktrinu Odgovornosti za zaštitu. U izveštaju iz 2001, u Dokumentu iz 2005. i u Rezoluciji Saveta bezbednosti se pak iziskuje odobrenje Saveta bezbednosti pre otpočinjanja bilo kakve vojne intervencije. Dakle, danas znamo da je prema Responsibility to Protect doktrini koju su pod okriljem Ujedinjenih nacija prihvatile sve zemlje sveta, zamislivo, dozvoljeno i čak obavezno intervenisati kada se ljudska prava masovno i surovo krše od strane vlasti pojedinačne države, ali je intervenisati dozvoljeno samo uz autorizaciju Saveta bezbednosti.

Ovde nastaje problem, jer usvajanje nove doktrine koje je trebalo da predstavlja korak napred u zaštiti stanovništva od masovnih zločina zapravo i ne predstavlja korak napred. Savet bezbednosti je i pre nove doktrine intervenisao sa ciljem zaštite stanovništva čak i kada to nije bilo zbog očuvanja međunarodnog mira i bezbednosti. Takođe, intervenisano je i onda kada je odobrenje SB dolazilo tek naknadno i kada su rezultati intervencije bili opšte prihvaćeni od strane ogromne većine vlada i od strane svetske javnosti. Doktrina RtP koja je navedena prilikom donošenja Rezolucije Saveta bezbednosti pred intervenciju u Libiji zvučala je lepo i uzvišeno ali očigledno nije izdržala test vremena. Drugim rečima, nova doktrina nije donela bitniji novi sadržaj, bar kad se radi o njenom najvažnijem aspektu – vojnoj intervenciji. Ideja da će se Savet bezbednosti uvek ujediniti kada dođe do masovnog kršenja ljudskih prava i vojno intervenisati bila je neosnovana i pogrešna, i samo se čekao trenutak kada će to postati potpuno očigledno. 

Taj trenutak je došao. Intervencija u Siriji biće izvedena, kao i ona od pre 14 godina u SRJ, bez prethodne autorizacije Saveta bezbednosti. Da li će njeni ciljevi biti samo zaštita civilnog stanovništva od masovnih zločina, ili i poraz Bašara el Asada i kraj njegove vladavine, videćemo uskoro (mada ovaj drugi cilj sigurno neće biti eksplicitno sročen). U svakom slučaju, uz pažljivo postavljene ciljeve i uz saradnju sa bar nekim frakcijama pobunjenika, teško je zamisliti neuspeh intervencije. A kada se intervencija završi, malo ko od njenih današnjih protivnika (npr. Nemačka ili Ujedinjeno Kraljevstvo) će reći da je intervenisati bilo pogrešno.

I šta danas znamo? Znamo da to što je neko rođen u Siriji ne znači da su njegovo pravo na život ili pravo na fizički integritet manje bitni od prava nekoga ko je rođen u nekoj srećnijoj zemlji. Znamo i da države mogu da budu odgovorne pred drugim državama za kršenje ljudskih prava svojih državljana, kao i da pojedinci za zločine mogu da odgovaraju i međunarodno. Znamo i da neko spolja može da interveniše u građanskom ratu i da za to dobije široku podršku, a da rezultati intervencije mogu da budu najšire prihvaćeni čak i kada sama intervencija nije dobila dozvolu Saveta bezbednosti. Konačno, znamo i da volja da se stanovništvo neke zemlje zaštiti zavisi, nažalost, od političkih okolnosti.