Friday, October 21, 2011

Koga ćemo sad da lajkujemo?

Nijedan diktator nikad više neće imati takvu podršku u inostranstvu kakvu je Moamer Gadafi imao u Srbiji. Ovde čak i ne mislim na SRS i desničarske organizacije koje su, ponekad sa par desetina Libijaca lojalnih Gadafiju, organizovali mitinge podrške i lepili opskurne plakate po Beogradu. Ovde mislim na sve popularnije digitalne patriote koji su iz minuta u minut obaveštavali naciju o istinskom razvoju događaja u Džamahiriji, a sve na fejsbuk stranici „Support for Muammar al Gaddafi from the people of Serbia" (namerno izostavljam link).

Fascinantnih sedamdesetak hiljada profila se prilično brzo okupilo na ovoj stranici (mada, treba napomenuti, broj kasnije nije rastao), neki profili su bili autentični, neki su već korišćeni na drugim patriotskim stranicama, a neki su napravljeni posebno za ovu priliku. Sa zelenim avatarima i prepoznatljivim patriotskim imenima, fanovi grupe podrške su zaista ostavljali toliko poruka na zidu da je u danima kada je bila veća gužva bilo skoro nemoguće skrolovati i doći do komentara koji bi bili samo tri sata stari.

A komentarisalo se o svemu... Neki su hvalili Gadafija i njegove maestralne poduhvate u Džamahiriji. Neki su psovali „pacove iz Bengazija" i želeli im smrt. Neki su bili posebno besni na Zapad koji zbog nafte, je li, opet napada jednu suverenu zemlju. Negde u vreme dok je sunce najjače pržilo libijske gradove i dok se širom sveta govorilo da su sukobljene strane došle u pat-poziciju, na ovoj grupi se raspravljalo o nekim drugim zaverama, mahom zapadnim zaverama protiv Srba, o hapšenju srpskih heroja, spemovalo se raznim zahtevima da se fanovi učlane u neke druge grupe podrške srpskom Kosovu, srpskim patriotama itd. Ostavljani su linkovi za misteriozne TV programe i spotove iz Džamahirije.

Kako su kola krenula nizbrdo za Gadafija, tako je i rasprava živnula. Dok su redom padali gradovi i sela u planinama na zapadu i duž mediteranske obale, fanovi grupe su sa tvitera prenosili bizarne, ali proverene informacije o tome da ne samo što gradovi nisu pali, već Gadafijeve snage uveliko prodiru na istok. Čudno je kako bi svaka bitka za novi grad, sve bliže i bliže Tripoliju, izazivala komentare da baš u tom gradu kreće protivnapad i početak kraja pacovima iz Bengazija, kao da su komentatori zaboravili da je ta bitka valjda već krenula par desetina kilometara dalje od prestonice. Kada su pod Gadafijevom delimičnom kontrolom ostali samo Bani Valid i Sirt, digitalne patriote su širile priče o tome da ni Seba ni neki gradovi na obali nisu pod kontrolom onih koje je, u međuvremenu, ceo svet priznao za legitimne libijske vlasti.

Došao je i dan kada je Moamer Gadafi ubijen. Da li je ranjen izvučen iz rupe za kakvu je verovatno mislio da će biti poslednje utočište Al Kaidinih pacova i narkomana, kako ih je npr. nazivao Moamerov sin Saif al-Islam, ili je nepovređen izvučen a potom linčovan, još uvek ne znamo (mada bi linčovanje bilo lep način da prelazne vlasti pokažu poštovanje Međunarodnog krivičnog suda koji je podigao optužnicu). Fanovi se nisu dali pokolebati. Govorilo se da ono ne liči na Gadafija, da na nekim fotografijama ima bradu, na nekim ne, da je na jednim krvav, na drugim ne, da, ako i liči, to može biti jedan od petnaestak dvojnika, za koje znamo da ih ima, da je sve fotošop, da je sve snimano u Holivudu itd. Da ostali pobijeni, npr. Mutasim i Junes nisu Mutasim i Junes, da čak ni ne liče, bilo je nesporno. Gadafi pak ne bi dao da ga ubiju u Sirtu, a i kako da ga ubiju tamo, kad je on u slobodnoj Sebi, na jugozapadu zemlje gde organizuje desetine hiljada Tuarega koji će mu pomoći da se vrati u Tripoli. Oni retki koji bi se pomirili sa tim da je Gadafi mrtav govorili su da je on barem živ u srcima, a tamo će biti živ zauvek, dakako, mada bi takvi dobijali razne odgovore onih koji prepoznaju šta je fotošopovano a šta nije. Bizarnost je došla do vrhunca u komentarima onih koji dobijaju proverene informacije sa tvitera, pa su neki javljali da se Gadafi već obratio medijima, da se medijima obratio i njegov sin Saif al-Islam, da protivnapad kreće, traje, šta god...

I dok i najvernijim fanovima pukovnika Gadafija postaje jasno da je pukovnik Gadafi živ, ali samo u srcima pravih patriota (suza sama kreće), ostaje nam da se zapitamo šta će ostati iza ove fejsbuk grupe, tj. da li će se i dalje koristiti za proverene informacije iz Libije, ili će postati još jedna rupa na kojoj će se sve ređe postavljati pseudopatriotski materijal koji treba da nadahne Srbe pred konačnu borbu protiv Novog svetskog poretka, sve dok milionita reforma fejsbuka koju će Cukerberg preduzeti ne obriše stranicu. Ja mislim da nešto ipak ostaje - brojne epske pesme posvećene voljenom Vođi. Zbog fizičke nemogućnosti da skrolujem unazad dovoljno revnosno, nisam okupio sve, ali svakako imam neke najinspirativnije. Biće ih u komentarima, koliko sutra, nemojte klonuti duhom.

Friday, October 14, 2011

Igraće se produžeci

Niko ne poznaje Srbiju koliko Srbija poznaje Srbiju pa je izveštaj Evropske komisije o napretku za ovu godinu samo podsećanje da treba da pogledamo u ogledalo i vidimo gde smo i šta radimo. Eto prilike da u dva teksta pogledamo šta će nas čekati u evropskoj agendi Srbije u narednih godinu dana, a naročito do 9. decembra kad se okuplja Evropski savet i donosi konačnu odluku o kandidaturi Srbije. Sutra ili prekosutra ću se baviti onim što EU od nas očekuje, zahteva, šta nam zamera itd. Danas gledamo šta su potencijalne prepreke u narednih 8 nedelja i za šta smo mislili da mogu biti prepreke u poslednjih godinu dana.

Jednog dana ćemo se čuditi kako je moguće živeti bez velikih problema kao što su ratovi, Milošević, Hag, Kosovo. Kosovo danas ostaje najkrupniji problem i zadržava potencijal da to bude još mnogo godina. Za početak, Komisija preporučuje Evropskom savetu da odobri Srbiji status kandidata „podrazumevajući da će Srbija nastaviti dijalog sa Kosovom" i da će u dobroj veri primenjivati sporazume postignute do sada. Ovde čitamo par stvari: 1) Za Evropsku komisiju ovo je dijalog Srbije i Kosova, a ne Beograda i Prištine; 2) Srbija je ta koja treba da nastavi dijalog, a ne obe strane; 3) dosadašnji sporazumi moraju da se primenjuju (uključujući i onaj o carinskim pečatima) „u dobroj veri" i 4) bez tih ispunjenih zahteva ne postoji ni sama preporuka, tj. Evropski savet neće ni imati o čemu da odlučuje. Za gledaoce sa jeftinijim ulaznicama, kada se kaže da Srbija mora da primenjuje do sada postignute sporazume, to znači da mora da primenjuje i sporazum o carinskim pečatima, a Kosovo, EU, NATO, SAD, dakle svi relevantni igrači osim Srbije (tja) ovde podrazumevaju i granične prelaze na kojima su kosovski carinici. Dakle, da bi Srbija dobila status kandidata: 1) barikade nestaju, 2) kosovski carinici ostaju. Borko Stefanović je već pomenuo da rešenje problema Brnjaka i Jarinja neće zadovoljiti svakog (pažljivo čitati ovde), što znači da neće zadovoljiti ni Srbe. Pošto je vlada Kosova zadovoljna bilo kakvim simboličkim prisustvom na severu, a Srbi su nezadovoljni bilo kakvim albanskim prisustvom na graničnim prelazima, jasno je da će na kraju Srbi ostati nezadovoljniji tj. da će kosovski carinici zaista ostati tamo, a kako i kada će barikade biti uklonjene, saznaćemo narednih dana i nedelja. Dalji zahtevi - energetika, diplome, regionalno predstavljanje i telekomunikacije, kao i saradnja sa Euleksom su uslovi da Srbija otpočne same pregovore o članstvu. Pošto se i ovde zahteva sprovođenje, a ne samo postizanje sporazuma, ti pregovori mogu otpočeti kad god članice EU dostignu saglasnost koliko dugo treba pratiti sprovođenje sporazuma. Za utehu, ako sve bude teklo kako treba, do saopštavanja datuma o početku pregovora nećemo morati da čekamo celih godinu dana. Ako budemo imali problema, čekaćemo godinu dana ili više. Ostaje svakako i da vidimo kako će izgledati početak demontiranja institucija Srbije na severu Kosova na čemu insistira Nemačka. Ako niste primetili, popis se ne sprovodi na severu Kosova, a održavanje naših izbora tamo sada deluje manje izvesno od nekog nelegalnog, somalijskog produženja mandata tamošnjim skupštinskim i drugim sazivima što će biti jak udarac institucijama, nazvali ih mi paralelnim ili ne.

U samom izveštaju se o Zakonu o restituciji (tačnije o Zakonu o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju; str. 29) kaže da treba da se sprovodi bez diskriminacije i transparentno. Po ovom zakonu, legalizuje se oduzimanje imovine onima koji su učestvovali u okupacionim snagama (npr. Nemci i Mađari), čak i u slučaju da su imali prebivalište u Jugoslaviji pre Drugog svetskog rata. Ovo je problem za Mađare koji su za vreme rata bili mobilisani hteli - ne hteli. Mađarska je poslednjih dana više puta zapretila da će onemogućiti kandidaturu Srbije ako se zakon ne izmeni. Da susedna država i te kako može uložiti veto govori nam primer Makedonije. Bez razgovora sa mađarskim vlastima, a zatim izmena zakona ili bar autentičnih tumačenja, ne bi bilo čudno da desničarska mađarska vlada zaista blokira napredak Srbije. Iako bi se odluka Srbije mogla braniti (ne obavezno i odbraniti), ostaje gorak ukus zbog toga što vlada Srbije izgleda najradije pokazuje antifašizam kad treba oduzimati privatnu imovinu.

Kad smo kod fašizma, zabrana Parade ponosa se samo konstatuje u jednoj jedinoj rečenici (str. 26) u delu o slobodi okupljanja i udruživanja. Očigledno će nemogućnost da se Prajd održi za EU ostati mala, lokalna osebujnost koja ne ugrožava napredak Srbije. Iako se na drugom mestu (str. 28) pripadnici LGBT zajednice navode kao jedna od grupa najviše izloženih diskrimanciji, samo održavanje Parade ponosa će ostati naša stvar. Imajući u vidu da je ovogodišnja zabrana prošla glatko, plašim se da smo pronašli model koji će moći da se primenjuje i narednih godina bez problema, čak i u ranim fazama organizovanja.

Poslednja tema koju ovde pominjemo je postavljenje i reizbor sudija i tužilaca, odnosno revizija ove procedure. Za sama postavljenja i reizbor u Izveštaju se navodi da su bili ugroženi značajnim nedostacima i da su bili sprovedeni u vrlo kratkom vremenskom periodu (str. 17). Visoki savet pravosuđa i Državno veće tužilaca još nisu bili u punom sastavu, sudije i tužioci nisu saslušavani, kriterijumi su bili primenjivani netransparentno a obrazložene odluke nisu bile blagovremeno dostavljene. Broj planiranih imenovanja se menjao tokom procedure, a Ustavni sud nije mogao da se u razumnom roku posveti žalbama kojih je bilo 1500. Što se revizije pak tiče, ona mnogo bolje prolazi u oceni Evropske komisije, a naročito su pohvaljene smernice za proceduru revizije usvojene u maju (str. 18). Za reviziju izbora sudija se navodi da je do sada uglavnom sprovedena na zadovoljavajući način, dok se za ocenu revizije izbora tužilaca moraju sačekati pisana obrazloženja. Dakle, ako i u budućnosti budemo svedoci razočaravajućih presuda u slučajevima za koje je javnost posebno zainteresovana, to neće biti zbog loših kadrovskih rešenja među sudijama (možda i češće među tužiocima) već zbog toga što ni najbolji radnici „Zastave" ne mogu da sklope mercedes, već jedva sklapaju i punta.

Ono što je sigurno je da krupni problemi po ko zna koji put ne dozvoljavaju Srbiji da bez neizvesnosti dočeka datum kada se o njoj odlučuje, ovaj put zbog Kosova i Zakona o restituciji. U naredna dva meseca zato gledamo produžetke, a sada još malo uživamo u reklamama.